Čime zaslužih,dragi Bože
Čime zaslužih ,dragi Bože,
ovakvog muškarca koji me voli?
Samo on učinit tako može,
da su nevažne postale sve stare boli!
Čime zaslužih jedno cijelo biće,
mojim da se može zvati,
i dok nježna zora sviće,
čuvajuć me,da mi se može dati?
Čime zaslužih cijelu dušu jednu
koju sretoh čekajuć neku godinu novu?
Tako nježnu,sretnu,toliko vrijednu,
čime zaslužih ljubav ovu…?
22.07.2012. u 14:51 | 3 Komentara | Print | # | ^
Tisuću puta: volim te
Tisuću tvojih poljubaca u danu
Meni dosta bilo ne bi,
I da dan ima tisuću sati,
Opet bi ih sve poklonila tebi.
Tisuću dana da nama daju
Mogla bih te samo grliti ja,
I tisuću zvijezda ko što ti u očima sjaju,
Skidala bih jednu po jednu sa neba.
Tisuću riječi dovoljno mi nije,
Da ti kažem koliko te voli duša,
I tisuću mjeseci možda će trebati nekom,
Da tu ljubav razumjeti pokuša.
Tisuću godina mogla bih lako,
Voljeti tebe i živjeti s tobom,
U tisuću djela razbilo bi se srce samo tako,
Kad bi mi sada rekao «zbogom».
I da tisuću puta iznova živim,
Opet bih sve isto s tobom,
Tisuću puta opet da se divim,
Što smo spojeni ,ne sudbom, nego Bogom.
Tisuću stihova da ima pjesma ova,
Sve dok je posvećena, ljubavi, tebi,
I tisuću pjesma još da ti napišem,
Meni pisat dojadilo ne bi!
22.07.2012. u 14:39 | 0 Komentara | Print | # | ^
Tomislavu...
Jesmo li se slučajno sreli?
Ne bih rekla…mjesto i vrijeme
Netko je odredio, a sudbina je
samo potekla…
Sjećam se glasa, sliku pamtim
Sunčanog dana i puno smijeha…
A sad bi da te Otac k nama vrati,
Uspomena i vjera jedina su utjeha…
Tamo gdje upoznali se jesmo
Svaki godine ja ponovo ću ići
I nadat se da me pratiš u stopu,
Baš kao nekad, tamo ću stići.
Živjet ćeš tako ko uspomena moja
Bez obzira što nisi tu negdje više,
Trag što ostavila je duša tvoja
Svo vrijeme svijeta ne briše.
Al biti će još puno ovakvih dana,
Kad će u tuzi biti samo jedna želja,
Kad već ne mogu u javi,usred sna
Da opet sretnem svog prijatelja.
Tu bol u grudima nikome ne želim
I znam da je nekima bilo puno teže
Al dana kad si otišao stazama bijelim
Jedan djelić srca od mene pobježe…
Stihovi su tužni, al nemoj se ljutiti
Znam da bi osmijeh na licima htio.
Al kako si pomoć, nismo mogli slutiti
Da ćeš nas napustiti, a nisi smio…
Znamo takve tuge događaju se u svijetu
Ali zašto baš sada, zašto baš ti…
Danas –sutra prah smo na vjetru
A još jučer smo se čuli…kako smo se smijali…
Znam da ni riječ, ni stih, ne mogu
I tebe sada neće vratiti ništa više,
Al s vremena na vrijeme u molitivi Bogu
Šaptat ću ove riječi tiše:
Molim Te kad otvorim oči,
Da bude sve bude kao prije.
Da stane ova kiša suza,
I vjetar jecaja što vije…
Stari moj,bez obzira na sve,ne vjerujem da te više neću čuti ni vidjeti...uvijek ćeš bit moj "P****" :((
22.01.2011. u 01:07 | 2 Komentara | Print | # | ^
Otkud sad ti?
otkud sad ti
i otkud ovi osmjesi
baneš mi u misli
sam od sebe jedan dan
ušuljajući se nekako
tiho u moj san
i tvoj poljubac ludi
iz sna me prene
tad amor opali me strijelom
i pjesma ova krene
i nemam vremena misliti
na formu stiha ovih
i ne moram ništa smisliti
sve pršti od novih
dolaze mi sami od sebe
jer ne mogu misliti
na ništa osim na tebe
i pomažeš po malo
da ne mislim na loše stvari
na sve što je bilo
na sve što sreću kvari
a ne znam jesi li tu
za stalno ili u prolazu
al više nije tolko zima
bez obzira dal te neka već ima
uživam u ovom danu
i obasjale su ga pahulje bjele
ko da su čekale da malo trgnem
ko da su te dovesti k srcu htijele…
02.12.2010. u 00:04 | 2 Komentara | Print | # | ^
Gdje su naši namiliji?
Mrak ,samo mrak
Zagrlio ga je.
Kroz zrak, teški zrak,
Mogao čuti se
Jedan krik.
Glasno u noć,
Samo jedan krik,
Tu posljednju noć…
Nije znao gdje
Odvode ga,
Al slutio je
Da to mjesto
Biti će mu posljednje.
Slutio je…
I nekoliko hica,
I on pada u raku.
I ne želeć’ gledat lica,
Zaboravlja svu bol jaku.
Licem okrenutim nebu,
Strepeći za svoj grad,
Zakopan biva u zemlju
Da ga ne nađu nikada.
I nitko ne zna gdje,
Junak sa stare ceste je.
I još danas on nema groba
Da njegova majka i djevojka
pomole mu se,
Za dušu njegovu
U cvatu mladosti istrgnutu.
A samo branio je,
Svoje najdraže, svoj život,
svoj grad i svoj san,
Dok nije nestao 87.dan…
I ovo biva samo priča jedna,
Jedna od mnogih njih,
s krajem tužnim,nesretnim.
I danas ih ima što na junake čekaju,
Da se vrate,mole,plaču,jecaju.
I dok se uspomene na nestale nizaju,
“Gdje su naši najmiliji?”-mnogi još se pitaju.
18.11.2010. u 12:12 | 0 Komentara | Print | # | ^
Nek noćas
Nek prešuti noćas
ime moje i tvoje...
Nek stane ta pjesma,
ta pjesma nas dvoje.
Nek drug Mjesec noćas
ne prospe svoju luč
i nek ode snivat
bolno mi ne jauč'...
Nek ne dođe noćas
meni san na oči,
ako bez lica tvog
ne zna sam mi doći.
Nek ode još noćas
kao ptica bijela,
iz ruku umornih,
ljubav oboljela.
16.11.2010. u 23:52 | 0 Komentara | Print | # | ^
Ma, ti i ja
Ma ti i ja…
bili smo čudan par,
naizgled dobar sav,
a na kraju neskladan.
A mogli smo i bolje,
da nije bilo “krivo vrijeme”;
da si više htio znati,
više bi poštivao mene.
Ti si se činio dobar jako,
drag,zabavan i sladak;
i dok sam te gledala tako,
nisam vidjela led tanak.
Ipak se još pitam, onako,
zar sam zaslužila sve to?
da mi se narugaš lako,
i opet fališ beskrajno.
Jednom ću ja,baš ko ti meni
možda zgaziti srce,kukavički,ružno;
nekome ko će mi značit ko ja tebi
samo iz inata sudbini,baš tužno…
A sada zbogom,nesrećo moja
vrijeme ja da ovo srce okameni
ako te sreća jednom napusti tvoja
“sve se vraća…” šapnuti ću sjeni
Bili smo čudan par
Ma ti i ja…
16.11.2010. u 22:42 | 0 Komentara | Print | # | ^
O sjećanja, prokleta sjećanja
O sjećanja, prokleta sjećanja,
vrijeme je da to prestanete biti.
Dosta mi je više tih ružnih sanja,
vrijeme je da nove počnem sniti.
O sjećanja, prokleta sjećanja,
vrijeme je da se posve zaborave:
Ona ljubav što sad samo me ranja,
one usne,ona kosa,i oči one plave.
O sjećanja toliko prokleta ipak niste,
al zar bi vas drugačije mogla zvati ja;
Jer svakoj mojoj novoj nadi krvnici vi ste,
Gušite i ovo malo svjetla što u meni sja.
O sjećanja,prokleta sjećanja
dosta mi je više ružnih sanja...
25.09.2010. u 21:17 | 4 Komentara | Print | # | ^
Sretan mi rođendan
Evo sviće jedan sasvim običan dan,
i dalje srce te želi,a razum se buni.
I danas dok slavim svoj 23.rođendan,
mislim si:možda se luda želja ispuni.
A nećeš doći, da učiniš me sretnom,
ni čestitku poslat nećeš,da čestitaš bar.
I opet do večeri osjećat ću se sijetnom,
sažaljevat što nas dvoje nismo sretan par.
A nećeš ni dići slušalicu svog telefona,
ni jebenu poruku poslati nećeš se sjetiti.
I opet ću zuriti negdje posred plafona,
dok će me svi drugi dolaziti posjetiti...
A neću ti ni na pamet ni danas pasti,
jer u sebi znam da ne znaš koji je dan.
I danas tuga opet u meni nastavlja rasti,
dok svi osim tebe viču: "Sretan rođendan"!
06.09.2010. u 22:05 | 4 Komentara | Print | # | ^
Ne znam zašto
Pružam ruku do hladnoga zida,
kao da ju pružam opet do tebe;
Al ta pomisao bez imalo stida,
više od svog tog betona zebe.
Ja znam da ovo nije zdravo,
al barem papiru ću sve reći.
Nitko ne zna što je krivo ili pravo
ni ja,ni ti,ni itko treći...
Tvoje ime nekad prekine tišinu,
ne znam zašto,izleti samo.
I ko da sa srca skine prašinu,
sjeti na ono što skrivam tamo.
Ipak te se ponekad i sjetim,
nekad i više no što bi htjela.
Ko ptica što s jeseni na sjever leti,
može,želi,al ne bi smijela.
Proklete jesu ove duge noći,
to sve mi one same donose.
Dan može i bez tebe proći,
pa se prijatelji mnome ponose.
I samo ako se potrudim više,
sjetim se tebe i sebe zajedno;
Tad malo zaboli,al zaborav piše
tvoje ime jer više nije vrijedno.
Ne znam zašto si ko navika moja,
kad za naviku treba vrijeme neko.
Sad mi ličimo na dugu bez boja,
bili smo potok koji nikad nije teko.
I mislila sam da će ova kiša,
utopiti sjetu,sjetu za tobom;
Al ju kapima rasplamsa,pa utiša,
taman kad pomislim da ideš zbogom.